“Vidi kako isplovljava! Pogledaj!”
Putnički brod plovio je prema izlasku sunca. Svakog dana sa istog mesta.
Bio je to običan i jednostavan brod, bele boje, sa crvenom zastavom na jarbolu. Neupadljiv ali prepoznatljiv. Nije bio ni po čemu specifičan. Samo se vreme moglo meriti po njemu.
Svakog dana je isplovljavao.
Putnika na njemu često nije bilo. Retko je prevozio ljude. Turisti nisu dolazili. Bilo je to još uvek neotkriveno mesto, skriveno od znatiželjnih. Od mašte. Od nepotrebne radoznalosti. Dolazili bi da su znali šta kriju izlasci sunca. Gde vode zalasci. Dolazili bi da su znali koliko je zemlja topla. Da su mogli maštati kako je okrepljujuć hlad drveća. Da su hteli ležati na zemlji.
Jer dok ležiš na zemlji, upijaš je. Zvukovima. Nebo se skriva od tebe. Tad se skriva. Listovi ga potpuno zaklanjaju. Veličine su šake, zbijeni su na granama. Prekrivaju plavu. Zraci sunca se ne mogu probiti kroz zeleno. Uvaćeni su u boji šume. Vetar bi im mogao prokrčiti put.
To nije sprečavalo brod da isplovljava svakog dana.
Odsustvo putnika.
Isplovljavao bi uvek u isto vreme, u rano jutro, u susret Suncu. Svakog dana polazio je sa istog mesta. Svakog dana podizao bi sidro i kretao na plovidbu. Jutra su bila mirna i tiha, bez buke i šuma. Dok još je sve uspavano i tajnovito, plovidba je na granici doživljaja sna. Šetnja zatvorenih očiju. Živost koja bi nastala čim se Sunce popne na nebu znala bi neoprezno da pozove uznemirenost u taj san.
“A gde bi plovio?”
Mnogi nisu znali. Tim brodom upravljao je samo jedan čovek.
On je bio sve, i kapetan, i radio-operater, i oficir bezbednosti i lekar po potrebi. Odabrana znanja bila su dovoljna za mirnu i bezbednu plovidbu. Mornar, tako su govorili. Kapetan je bio mlad i snažan, tek je navršio tridesetu. Uvek ozbiljan, i odmeren. Neki bi rekli, odsutan. Uvek pogleda usmerenog u daljinu, u horizont, u sumrak, u svitanje. Taj ga je pogled hranio svako jutro kao da je svaka noć bila košmarna. Hrlio bi jutarnjem susretu nestrpljivo, iznova i iznova.
Jer on voli da prve zvuke buđenja oseti sam. I na plovidbu voli da ide sam, jureći za tišinom. Ne misli da drugi nisu dostojni tog užitka i pogleda, te ugodne plovidbe. Misli da je dijalog u tišini kvalitetniji. Ne uživa društvo bučnih ljudi. Ne voli priču radi priče.
Tišina koju radije bira krivac je za utisak arogantnosti i prepotentnosti. Više je voleo tišinu, i spolja i iznutra. Pričao bi kad ima nešto da kaže. To je bila njegova jednostavna istina.
“A šta bi govorio?”
Zavisilo je od sagovornika. Sa decom je uživao u razgovoru. Voleo je te razgovore jer ona prihvataju odgovore koje ne pitaju logiku za potvrdu već maštu. Postavljaju pitanja koja testiraju granice izmišljotine.
Biti izopšten iz sveta mašte i dati potpunu prevlast zbilji i realnosti, nepravedno je prema kreativnosti – mislio je.
Delovao je previše mlad za kapetana. Tako su pričali. Kako su mogli znati? Isplovljavao bi ujutru i vraćao se uveče. Svaki dan plovio je brodom. Još kao dete, sećao se, sedeo je na pristaništu i posmatrao brodove kako isplovljavaju i kako pristaju. Kako dolaze i odlaze. Znao je sve o plovidbi i pre nego što je stasao da upravlja brodom, ploveći sa drugima u potrazi za svojim.
Čekao je svoj brod. To mu se videlo u pogledu. Taj užaren pogled, bio je željan vode. Primamljiv i uočljiv, pokazivao je neprekidno htenje. Vatra je gorela koju je jedino voda mogla da smiri.
I ugledao je taj brod dok je pristajao jednog dana.
I potraga je prestala jednog dana, ali put se nastavio.
Pitali su ga često zašto voli da putuje sam. Nekad bi rekao da ne voli da priča. Drugi put bi rekao da nema posla i da putnici ne prelaze često. Od svih odgovora, najviše je voleo da odgovari da nije sam. Deca bi ga pitala za ime nevidljivog prijatelja. Koliko godina ima i kako izgleda. Da li je mornar kao i on – sve ih je to zanimalo.
Voleo je samoću.
Ponekad je znao i da odbije da preveze putnike ili robu, ukoliko mu rapoloženje dozvoljava. Brodovi su često išli, putnici nisu bili uskraćeni za vožnju. On je birao radije da bude sam. Iako to zapravo nije ni bio.
Jednog se dana ukrcao jedan čovek. Bio je u žurbi ali ne zato što negde kasni. Njegovo je prisustvo bilo umirujuće i zagonetno. Ni po čemu specifičan, sede kose, srednjeg rasta, izgledao je kao i svaki drugi putnik. Dok mu sagovornik ne pogleda u oči. Tu se krio ponor. Tu se krila dubina kojoj nema kraja, u koju bi osoba bila namamljena da uđe. Kao gladna životinja u zamku.
Taj se čovek smejao očima. Tople i blage, budile su osećaj sigurnosti. Iako su krile ponor, vukle su i u tihost. Budile su osećaj uznemirenosti u onima koji nisu bili strpljivi. Njima je delovalo kao da znaju skriveno, manje poznato. Tajne, mislili su. Bile su pretnja. Svim maskama koje bi stavljali i nosili oni u njegovoj prisutnosti. Svim ulogama koje su za života nakupili. Pozivale su na suočavanje i potragu. Istinu i iskrenost.
Došao je da se odmori, rekao mu je. Da odmara. Pred njim je iscrpljujuće putovanje. Da se pripremi za posao. Pred njim je zahtevan rad. Koji posao? Nisu znali. Niko nije postavljao pitanje. Na pitanja su sami odgovarali.
Zanimljivije je.
Svakog dana je isplovljavao sa njim. Svaki dan sedeli su zajedno u tišini. Niko nije progovarao. Dijaloga nije bilo. Dani su im prolazili u tišini. Neki kažu da je ta tišina trajala večno. Kako se meri večnost tišine?
Došao je da napravi kap kiše, rekao je. Odgovora nije bilo. Da li zato što se čekalo objašnjenje ili zato što se znalo da je objašnjenje nepotrebno, ne znamo. Dijalog nije počeo. Obojica su sedeli u tišini, pričajući u mislima. Da li jedno sa drugim ili sami sa sobom, ne znamo. Postojala je prećutna saglasnost u dijalogu. Razumevanje koje se nije moralo oblikovati u reči, niti je moralo da nosi zvuk.
O čemu su razgovarali, ne znamo.
Ali ono što znamo jeste da je Kapetan pričao samo kada je imao šta da kaže. Ono što znamo jeste da je nekoliko dana kasnije Kapetan započeo dijalog. Da li kada je brod isplovio, ne znamo. Da li pre nego što je brod pristao ili posle, ne znamo. Znamo da je brod morao da pristane. Znamo da je Sunce već pržilo zemlju. Znamo da je nebo bilo vedro i plavo, bez oblaka. Beskrajno, kao da je neko nespretnim pokretima prosuo plavu farbu. Plavetnilo je bilo neprijatno za oči.
Ne znamo da li je u tom trenutku podigao pogled prema nebu.
Verujemo da je u tom trenutku pitao kada.
Ono što ne znamo je vreme, to znamo.
Toplota koja je dolazila sa laganim vetrom je gušila. Zemlja je suva i žedna, misilo je. Morao je da siđe sa broda. Morao je da spusti sidro. Pridigao se sa kolena i spustio stopala na tlo. Vrela je. Uzeo je drvo sa zemlje koja je počinjala da gori, privezao kanapom za brod i zabio ga u zemlju. Nije morao da uloži napor, već bila je ispucana, sa otvorenim ranama.
Očistio je prašinu sa sebe i krenuo prema ulaznim vratima. Prvo je koračao a potom je i potrčao. Tamira je krenula za njim. Koračala je polako a onda je i ona ubrzala, bežeći od Sunca koje se približavalo. Sustigla ga je. U njegovom se pogledu krila radoznalost. Zanimalo ga je ali nije postavio pitanje.
“Zamisliće”, pročitala je njegov pogled, “i pašće kap sa neba”.
Uputio joj je ispitivački pogled.
“U mislima nije nedokučivo. U mislima praviš šta god poželiš. I kuću i drvo i most i sneg. Tako će i on da napravi kišu, iz misli.. “
Zastala je na povratku na vratima. Okrenula se, i pogledala u daljinu. Suva je zemlja. Sunce je brzo i približava se ulaznim vratima.
“Zamisliće.. “, tiho je rekla.
Zatvorila je vrata. Sunce je stiglo.
Vetar koji je došao sa toplotom, iščupao je sidro. Izlomio papir.
Brod je isplovio pre vremena.
Sutra isploviće drugi.